Martina

Za porod sam se pripremala na razne načine i trudnoća mi je prekrasno prošla. Nisam imala nikakvih problema, redovito sam vježbala jogu, zdravo se hranila i tetošila na razne načine. Bila sam informirana i imala sam svoju doulu tako da se porođaja nisam niti najmanje bojala. S doulom Petrom radila sam na jedinome što me mučilo, a to je bilo hoću li moći izdržati porođajnu bol.

Trudovi su počeli u petak oko 20 h, no bili su blagi. Kad mi je oko 3 ujutro ispao cervikalni čep, postali su nešto intenzivniji, ali i dalje je to bila podnošljiva bol. Među njima je bio dosta veliki razmak tako da sam između stigla i odspavati. Kad su postali redovitiji, otprilike svakih 5 min, drugi dan oko 15 h, moj partner Marko i ja uputili smo se u bolnicu. Pregledali su me i vijesti su bile odlične. Bila sam 5 cm otvorena, a cerviks je nestao. Uskoro ćemo u rađaonu, rekli su.

Međutim, premda sam se u rađaoni osjećala ugodno, ponajprije zbog toga što nije bilo drugih rodilja i što je bolničko osoblje bilo vrlo ugodno, trudovi su se usporili i ja se sljedeća dva sata nisam niti najmanje otvorila. Nakon što su mi bez upozorenja prokinuli vodenjak, trudovi su krenuli jedan za drugim i bili su jako bolni. Da li zato što vodenjak nije pukao sam ili bi tako bilo i ovako i onako, nikad neću znati, ali u sljedeća tri sata intenzivnih trudova, ja se i dalje nisam otvorila niti jedan centimetar. Uz mene je cijelo vrijeme bio Marko koji me ohrabrivao i masirao uljem i pomadom koju mu je dala Petra i to mi je jako puno značilo, ali istovremeno sambila svjesna da ga moje glasno zapomaganje u najmanju ruku izbezumljuje i da bi bilo pametnije da sa mnom bude Petra. Oko 20 h bilo mi je jasno da sve skupa predugo traje i da neću imati snage za porod ako se barem malo ne odmorim. Odlučila sam tražiti epiduralnu samo zato što se nisam otvarala i bila sam svjesna da bi proces mogao trajati još satima. Kad se porod događa neometano, mislim da epiduralna nije potrebna (jer je to ipak intervencija koja nerijetko ima i svoje posljedice) i da bol doista nije neizdrživa. Ponavljam, ako ne traje predugo.

I uz epiduralnu osjećala sam trudove, cijelo tijelo treslo se od kombinacije napora, umora, groznice i vrućine. Petra je tada bila moj spas. Masirala me i svojom mirnoćom vodila dalje kroz porod. Ohrabrivala me, nosila mi vode, bila mi fizička i moralna potpora. Kad sam se nakon nekoliko sati otvorila i kad je izgon krenuo, bila sam već toliko iscrpljena da sam mislila da neću imati snage roditi svoju curicu. Ipak, sve se dalje odvilo jako brzo, a zahvaljujući vrhunskoj primalji, izbjegla sam epizotomiju. U trenutku kada je beba izašla, sva bol bila je kao rukom odnesena, a ja sam se osjećala kao da bih sve to mogla iznova. Mislim da je tako samo zahvaljujući potpori koju sam imala. Tako intenzivno tjelesno i emocionalno iskustvo poput poroda, kad imate potporu, u sjećanju ne može ostati kao trauma nego kao nešto sasvim prirodno i zato mislim da niti jedna žena ne bi trebala rađati sama.

Da je doula postojala u prošlosti, možda se o porodu nikada ni ne bi govorilo kao o nečemu strašnom. U nekom idealnom svijetu doula bi bila institucija koju bi pokrivalo zdravstveno osiguranje u svakoj zemlji na svijetu, a ja se nadam da će me Petra pratiti i na svakom sljedećem porodu.

Martina