Martina

“Imaš na internetu po tjednima, možeš pratiti kako ti se beba razvija!” – dobila sam savjet na poslu taj dan kad sam saznala da sam trudna. Nisam imala pojma kako se tako nešto fascinantno može pratiti i naravno kada sam stigla kući sjela sam za laptop i na Klokanici počela klikati sve moguće članke o razoju bebe iz tjedna u tjedan. Iako sam imala priliku naučiti o embriologiji iz potpuno drugačijeg kuta, radeći na jednom plesnom projektu, bavim se suvremenim plesom, ovo je bilo potpuno drugačije. Bilo je Stvarno. Raslo je u meni. I tako sam počela “visjeti” na Klokanici. U početku sam si dijagnosticirala mnogo problema: izvanmaterničnu trudnoću, sponatni pobačaj i mnoge druge stvari… Vjerojatno je to bilo tako jer nisam imala nikakvih problema, niti jednu mučninu pa sam tražila probleme tamo gdje ih nema. No, srećom nedoumice su brzo prošle, prvo tromjesječe je proletilo i oboružana temama na internetu te knjigama o odgoju odjednom sam imala puno energije. Još uvijek sam plesala, do negdje petog mjeseca, dani su letili i zaista sam uživala prateći kako trbuh raste, veselila se svakom pregledu i novom ultrazvuku. Muž je bio ponosan jer je doktorica rekla kako imaju isti nos! Mislila si moš mislit kak se to vidi kad je na kraju tako i ispalo.

Tek sam u zadnjim danima trećeg tromjesječja počela razmišljati o samom porodu. “Pa ako su sve te silne žene svijeta TO prošle pa valjda ću i ja!” – rečenica je koja bi se poput lampice upalila svaki puta kad bih pomislila na strah od poroda. Što se više taj dan bližio slala sam pozitivne signale i misli vezane za porod. Znam da sam si govorila “samo ih slušaj(misleći na doktora i babicu) oni znaju više od tebe“. I srećom tako je i bilo; prošlo je za pet sati, muž je bio sa mnom zabavljao me i držao za ruku a babica i doktor su bili puni strpljenja – što god su rekli pokušavala sam slijediti njihove upute: diši ovako, diši onako, sad stisni a sad zadrži! Sjećam se kako sam si rekla da ne bih voljela vrištati kao u američkim filmovima i pri samom izgonu sam svom snagom vrisnula i počela se ispričavati doktoru.

Ne znam je li sam imala sreće ali duboko vjerujem da sam takav porod priželjkivala i zasigurno je pridonijelo to što sam u trudnoći vježbala jogu doma i u Zivia studiju u Zagrebu (Petri same pohvale), dugo se šetala i puno plivala. Prenatal joga odlična je jer osim što smiri duh i misli oko poroda zaista pripremi tijelo za sam porod. Ciljane vježbe poput asana za ramena i ruke koje jačaju mišiće kako bi kasnije lakše nosile bebu, asane za opuštanje i omekšavanje kukova i zdjelice te vježbe disanja zasigurno su zaokružile cijelu priču oko lakog poroda.

Međutim, priznajem ono čega se nisam pretjerano bojala jer nisam imala blage veze da će tako izgledati je sve ono kasnije što te čeka: muke s dojenjem, neprospavane noći, sumnja i tjeskoba u prvim danima je li dobro sve radiš….Sada mi se čini kako je sam porod mačji kašalj!!! No, sve su to slatke muke i brzo prođu kad shvatiš da te doma čeka jedno malo bespomoćno biće koje jedino što traži jest puno ljubavi, strpljenja, samopouzdanja i što manje straha oko svega!

Sada ponovno zajedno vježbamo jogu s drugim mamama i bebama i moram priznati to je prava avantura! Neke mame paze kako nebi nagazile iz ratnika 1 ili psa prema dolje starije puzeće bebe koje jurcaju okolo, druge dojenjem usred vježbi pokušavaju smiriti svoje mališane dok ostale u dubokom čučnju dižu svoje bebe-utege. Na kraju smo svi sretni sa dobrim muskufiberom :)Martina