U 37 tjednu sam, dakle pred porod :). Prvo dijete rodila sam na carski, bez trudova, bez otvaranja, dakle, iako doma imam dijete, o porodu ne znam ništa i bilo me užasno strah kako ću ja to, kako ću prepoznati trudove, kako ću znati tiskati, kako ću roditi?!!. Prošla sam i u prvoj trudnoći trudničke tečajeve, i sada u drugoj opet, sve faze poroda…no ipak, strah i panika pri samoj pomisli. Preko Klokanice sam saznala za Petru i otišla u Ziviu, prije svega na prenatal jogu jer sam htjela makar to vrijeme porodiljnog iskoristiti za vježbu kada do tada nisam uspjela. Kako je to druženje prošlo odlično i upoznala sam i druge trudnice sa istim strahovima i napadima panike, a neke su išle kod Petre na pripremu za porod, koja izgleda drukčije nego sam zamišljala i fokusirana je više na um i glavu nego na sve ono konkretno što sam o porodu već znala i čula, odlučila sam i ja probati. Par jednostavnih vježbi, osvješćivanja, vizualizacija i misli i stvari postaju drugačije. Dobila sam alate koji će mi pomoći da kada dođe vrijeme poroda ostanem smirena, da znam disati, da znam da moje tijelo zna roditi. Pao mi je ogroman teret sa ramena i osjećam se puno opuštenijom i spremnijom na sve opcije i varijante koje se mogu desiti. Vjerujem da će isto biti i kada porod krene, iako je i ovo vrijeme mira sada u usporedbi sa prijašnjim osjećajima i konstantnom brigom i strahom ogromna stvar za mene i preostale dane do poroda.

Kristina

Za porod sam se pripremala na razne načine i trudnoća mi je prekrasno prošla. Nisam imala nikakvih problema, redovito sam vježbala jogu, zdravo se hranila i tetošila na razne načine. Bila sam informirana i imala sam svoju doulu tako da se porođaja nisam niti najmanje bojala. S doulom Petrom radila sam na jedinome što me mučilo, a to je bilo hoću li moći izdržati porođajnu bol.

Trudovi su počeli u petak oko 20 h, no bili su blagi. Kad mi je oko 3 ujutro ispao cervikalni čep, postali su nešto intenzivniji, ali i dalje je to bila podnošljiva bol. Među njima je bio dosta veliki razmak tako da sam između stigla i odspavati. Kad su postali redovitiji, otprilike svakih 5 min, drugi dan oko 15 h, moj partner Marko i ja uputili smo se u bolnicu. Pregledali su me i vijesti su bile odlične. Bila sam 5 cm otvorena, a cerviks je nestao. Uskoro ćemo u rađaonu, rekli su.

Međutim, premda sam se u rađaoni osjećala ugodno, ponajprije zbog toga što nije bilo drugih rodilja i što je bolničko osoblje bilo vrlo ugodno, trudovi su se usporili i ja se sljedeća dva sata nisam niti najmanje otvorila. Nakon što su mi bez upozorenja prokinuli vodenjak, trudovi su krenuli jedan za drugim i bili su jako bolni. Da li zato što vodenjak nije pukao sam ili bi tako bilo i ovako i onako, nikad neću znati, ali u sljedeća tri sata intenzivnih trudova, ja se i dalje nisam otvorila niti jedan centimetar. Uz mene je cijelo vrijeme bio Marko koji me ohrabrivao i masirao uljem i pomadom koju mu je dala Petra i to mi je jako puno značilo, ali istovremeno sambila svjesna da ga moje glasno zapomaganje u najmanju ruku izbezumljuje i da bi bilo pametnije da sa mnom bude Petra. Oko 20 h bilo mi je jasno da sve skupa predugo traje i da neću imati snage za porod ako se barem malo ne odmorim. Odlučila sam tražiti epiduralnu samo zato što se nisam otvarala i bila sam svjesna da bi proces mogao trajati još satima. Kad se porod događa neometano, mislim da epiduralna nije potrebna (jer je to ipak intervencija koja nerijetko ima i svoje posljedice) i da bol doista nije neizdrživa. Ponavljam, ako ne traje predugo.

I uz epiduralnu osjećala sam trudove, cijelo tijelo treslo se od kombinacije napora, umora, groznice i vrućine. Petra je tada bila moj spas. Masirala me i svojom mirnoćom vodila dalje kroz porod. Ohrabrivala me, nosila mi vode, bila mi fizička i moralna potpora. Kad sam se nakon nekoliko sati otvorila i kad je izgon krenuo, bila sam već toliko iscrpljena da sam mislila da neću imati snage roditi svoju curicu. Ipak, sve se dalje odvilo jako brzo, a zahvaljujući vrhunskoj primalji, izbjegla sam epizotomiju. U trenutku kada je beba izašla, sva bol bila je kao rukom odnesena, a ja sam se osjećala kao da bih sve to mogla iznova. Mislim da je tako samo zahvaljujući potpori koju sam imala. Tako intenzivno tjelesno i emocionalno iskustvo poput poroda, kad imate potporu, u sjećanju ne može ostati kao trauma nego kao nešto sasvim prirodno i zato mislim da niti jedna žena ne bi trebala rađati sama.

Da je doula postojala u prošlosti, možda se o porodu nikada ni ne bi govorilo kao o nečemu strašnom. U nekom idealnom svijetu doula bi bila institucija koju bi pokrivalo zdravstveno osiguranje u svakoj zemlji na svijetu, a ja se nadam da će me Petra pratiti i na svakom sljedećem porodu.

Martina

Rad s Petrom mi je jako puno pomogao – cijelo vrijeme, predporođajno/porođaj…bila sam kao u transu – prisutna i odsutna i 100% sigurna da ce sve biti ok…to stanje je bilo toliko izraženo da sam u trenucima kad stvari nisu išle ‘po mome’ i dalje bila neobično smirena i valjda nekako nedodirljiva…sve u svemu – hvala! I vjerujem da je Petrina zasluga to što sam u sobi, nakon poroda, Ivoni koja je ležala u krevetu do mene prvoj ikad dosad rekla da imam 35 godina… i to onako ‘k’o iz puške’ kao što sam uvijek dotad ‘pucala’ da imam 29…napokon sam, nakon toliko godina, uz Petrinu pomoć, počela živjeti u sadašnjosti i prihvatila godine koje imam. Hvala!Tina

U 30. sam tjednu trudnoće. Već i za vrijeme planiranja trudnoće imala sam paničan, paralizirajući strah od boli na porodu. Intervencije, poput epidurane nisu me nimalo tješile jer mi je pomisao igle u kralježnici bila jednako grozna. Zapravo mi se jedino carski rez s potpunim uspavljivanjem (na plin) činio podnošljivim. Ta opcija naravno, sve da je i moguća, zbog svih svojih implikacija, nije dolazila u obzir. Čim sam saznala da sam trudna znala sam da si moram pod hitno pomoći i pripremiti se inače na porod idem u strahu i grču, a znala sam da to vodi ka spazmičkim trudovima i tijelu koje ne surađuje u porodu. Najprije sam se opskrbila literaturom gdje sam i saznala za doule, a onda sam sasvim slučajno (odnosno uz Božju providnost) oko 20. tjedna trudnoće stupila u kontakt s Petrom. Od doule sam očekivala samo osobu koja će samnom biti na porodu jer sam htjela izbjeći sve negativne emocije u rađaoni (suprugovo sažaljenje ili strah, majčino “stisni zube sve smo to prošle” i slično). Željela sam da me netko iskusan i neutralan upozorava na to da se opustim, na to da li mi je tijelo, šake, lice u grču, da me netko vodi kroz disanje, pomaže u pronalaženju idealog položaja za prolazak kroz trud i otvaranje i da me masira eteričnim uljima. Nešto poput trenera na važnom turniru J. Međutim, dobila sam puno više nego što sam očekivala. U prvih nekoliko susreta Petra me je suočila s mojim strahovima, iskopali smo davno zakopane uzroke koji kod mene sežu još iz djetinjstva, pomogla mi ojačati samopouzdanje i vjeru u mudrost tijela, pomogla me osloboditi uvjerenja da moram ili mogu izvanjski kontrolirati tijek poroda ili svoje tjelesne reakcije, naučila me prihvatiti svaki mogući ishod ali istodobno vizualizirati porod kakav želim, osnažujući i prirodan, bez intervencija i nikako ne onaj koji “se zaboravi kada dođe beba”. Ne želim traumu koju moram zaboraviti. Želim iskustvo koje će me transformirati i osnažiti, pa kakvo god ono bilo.

Sada uživam u trudnoći i unatoč strahopoštovanju koje gajim prema porodu, sada strah više ne dominira mnome. Nastavila sam s prenatalnom jogom kod Petre uz koju osim očitih fizičkih benefita, razvoja snage i fleksibilnosti (s pozamašnim trbuhom uspjela sam si sama nalakirati nokte na nogama:-) ) napredujem i na emocionalnom planu. Učim biti u sebi. Učim disati, opuštati se i biti svjesna. Učim iznutra kontrolirati i upravljati svojim tijelom. Naime, bila sam otvorena jedan centimetar zbog čega sam morala mirovati. Svaki puta na jogi sam snažno i jasno vizualizirala učvršćivanje moje maternice kako bi izdržala teret trudnoće do kraja. Na posljednjem pregledu doktorica mi je u čudu rekla kako se cerviks toliko produžio da se preklopio i na neki način zatvorio, tj. kako ona kaže “dogodilo se nemoguće”. Ja vjerujem da sam uvelike utjecala na takav nalaz svojim radom “iznutra” uz veliku pomoć Petre.

Sada se veselim vidjeti što nosi budućnost i štreberski nastavljam s pripremama, kao da idem na Olimpijadu. Smatram da bi svaka žena trebala imati najbolju moguću pripremu za porod. Kako fizičku tako i emocionalnu. Dolazak na porod bez pravilne pripreme po meni je kao izlazak na ispit ili na neko natjecanje bez dobre pripreme. Možeš imati sreće i sve prođe odlično, ali vrlo vjerovano ćeš doživjeti neugodnost. Živimo u vremenu kada smo se malo odmaknuli od prirode i naših prirodnih procesa i kada bi bilo dobro, barem u ovim blaženim trenucima, zagledati se malo u sebe i eventualno ispraviti pokoje pogrešno vjerovanje, pokoju toksičnu uvjetovanost ili iracionalan strah, a sve kako bi našim malenim ljudima koji tek dolaze na ovaj svijet pružili najljepši mogući doček i čisti početak.

Ivana

Prije nego što sam zatrudnjela, bilo me strah kako cu fizički podnijeti trudnoću, kako će moje tijelo reagirati na porod. U trudnoći je taj strah potpuno nestao i svijest o tome da je priroda sve dobro smislila rasla je iz dana u dan, čak su mi i svi ti liječnički pregledi počeli biti naporni i besmisleni. Nakon početne zabrinutosti za razvoj i rast dijeteta kojeg ne vidim, kako se porođaj približavao raslo je i povjerenje da je s dijetetom sve u redu. Međutim uz povjerenje u vlastito tijelo, da ono zna kako roditi počela sam strepiti, ponukana pričama i iskustvima poznanica da će u bolnici za vrijeme poroda netko od osoblja intervenirati suprotno mojoj volji i željama.

S obzirom da sam duboko uvjerena da naše misli kreiraju našu stvarnost odlučila sam okušati hipnozu. I tu ulazi u igru Petra, koja mi je najprije kroz naš prvi razgovor pomogla da osvijestim kako je osjećaj napuštenosti bio leitmotiv mog djetinjstva, ali se često ponavljao i kasnije u životu. Takozvani obrazac. Na našem prvom susretu izvukli smo sve stvari koje su me brinule vezane uz porod i oko njega, moje želje i potrebe tog trenutka…

Nakon tog susreta vidjele smo se još tri puta, prošle smo sve detalje u mom životu koje bi u trenutku jednog tako osjetljivog momenta poput poroda mogli isplivati iz nesvjesnog i negativno utjecati na sam događaj. Između ostalog u jednom tretmanu prošli smo i moje rođenje, događaj koji je mislim za mene bio ključan za otpuštanje negativnosti vezane za strah od poroda. Moje rođenje je moja mama uvijek opisivala kao težak i negativan događaj, gdje se ona loše osjećala i bila u velikom strahu. Za vrijeme tretmana, osjetila sam kako mi odjednom uši gore, kao neka vrućina koja se kroz kralježnicu i vrat popela do ušiju, a istovremeno sam lila i gutala suze. kao da se oslobodila ogromna kolica neke ustajale energije: ljutnje i nemoći zajedno. Ono što je meni bilo najbitinije je da budem okružena osobama koje me podržavaju, da porod proteće brzo i bez komplikacija…da prvi susret s bebom bude u jednoj ugodnoj atmosferi…

Porod je prošao savršeno. Moje tijelo je radilo ono sto treba, porod je bio potpuno prirodan, ta bol čak nije bila bol, opisala bih je više kao nelagodu, kao neophodnu trnsformaciju; kao prelazak iz jednog stanja u drugi… Osjećala sam duboku zahvalnost za čitav tijek događaja, zahvalnost prema osobama koje su bile u mojoj blizini, i one koje su me podržavale izdaleka. Bila sam sretna i uzbuđena.

Još jednom uvjerila sam se da su naše misli i naš stav prema životu ti koji kreiraju našu stvarnost. Neizmjerno sam zahvalna za godine joge na kojima sam naučila svjesno disati, divnom osoblju na Svetom Duhu i Petri koja mi je na našim susretima pomogla da prevaziđem ona nesvjesna kretanja podsvijesti koja nas znaju tako često zeznuti u nekim ključnim životnim trenucima. Ovog puta smo ih pobijedile: Katja i ja, zajedno.

Maša