S radionicama sam vrlo zadovoljna – otvorile su mi neke sasvim nove vidike, naučile su me da se stvari mogu pogledati i iz druge perspektive. Ovo je tek početak puta, ima još puno stvari kojih se moram dotaknuti, ali sigurna sam da krećem u pravom smjeru kojeg sam našla upravo na ovim radionicama.

Sviđaju mi se naučene tehnike kojima si mogu pomoći kada se loše osjećam – afirmacije i slanje ljubavi osobama s kojima sam u konfliktu. Uvjerila sam se da stvarno pomaže.

Promjene se definitivno događaju. Mijenjam se prvenstveno ja, moje reakcije i moj doživljaj stvari koje mi se događaju. Isto tako mijenja se ponašanje i reakcije ljudi oko mene, pogotovo ljudi na koje mislim u afirmacijama.

Ove radionice osjećam kao početak duhovnog rada na sebi. Kao što su mi pokazale pravi put, isto tako su mi i pokazale na koliko još toga trebam raditi. Kad sam krenula na radionice, nisam ništa očekivala, ušla sam u njih totalno “open-minded“, neopterećeno. Nekako sam znala da ne može biti loše, a sve što bude dobro je dobrodošlo, u bilo kojem obliku. I tako zaista i je – danas je pregršt novog i dobrog u mom životu.Tihana

“Imaš na internetu po tjednima, možeš pratiti kako ti se beba razvija!” – dobila sam savjet na poslu taj dan kad sam saznala da sam trudna. Nisam imala pojma kako se tako nešto fascinantno može pratiti i naravno kada sam stigla kući sjela sam za laptop i na Klokanici počela klikati sve moguće članke o razoju bebe iz tjedna u tjedan. Iako sam imala priliku naučiti o embriologiji iz potpuno drugačijeg kuta, radeći na jednom plesnom projektu, bavim se suvremenim plesom, ovo je bilo potpuno drugačije. Bilo je Stvarno. Raslo je u meni. I tako sam počela “visjeti” na Klokanici. U početku sam si dijagnosticirala mnogo problema: izvanmaterničnu trudnoću, sponatni pobačaj i mnoge druge stvari… Vjerojatno je to bilo tako jer nisam imala nikakvih problema, niti jednu mučninu pa sam tražila probleme tamo gdje ih nema. No, srećom nedoumice su brzo prošle, prvo tromjesječe je proletilo i oboružana temama na internetu te knjigama o odgoju odjednom sam imala puno energije. Još uvijek sam plesala, do negdje petog mjeseca, dani su letili i zaista sam uživala prateći kako trbuh raste, veselila se svakom pregledu i novom ultrazvuku. Muž je bio ponosan jer je doktorica rekla kako imaju isti nos! Mislila si moš mislit kak se to vidi kad je na kraju tako i ispalo.

Tek sam u zadnjim danima trećeg tromjesječja počela razmišljati o samom porodu. “Pa ako su sve te silne žene svijeta TO prošle pa valjda ću i ja!” – rečenica je koja bi se poput lampice upalila svaki puta kad bih pomislila na strah od poroda. Što se više taj dan bližio slala sam pozitivne signale i misli vezane za porod. Znam da sam si govorila “samo ih slušaj(misleći na doktora i babicu) oni znaju više od tebe“. I srećom tako je i bilo; prošlo je za pet sati, muž je bio sa mnom zabavljao me i držao za ruku a babica i doktor su bili puni strpljenja – što god su rekli pokušavala sam slijediti njihove upute: diši ovako, diši onako, sad stisni a sad zadrži! Sjećam se kako sam si rekla da ne bih voljela vrištati kao u američkim filmovima i pri samom izgonu sam svom snagom vrisnula i počela se ispričavati doktoru.

Ne znam je li sam imala sreće ali duboko vjerujem da sam takav porod priželjkivala i zasigurno je pridonijelo to što sam u trudnoći vježbala jogu doma i u Zivia studiju u Zagrebu (Petri same pohvale), dugo se šetala i puno plivala. Prenatal joga odlična je jer osim što smiri duh i misli oko poroda zaista pripremi tijelo za sam porod. Ciljane vježbe poput asana za ramena i ruke koje jačaju mišiće kako bi kasnije lakše nosile bebu, asane za opuštanje i omekšavanje kukova i zdjelice te vježbe disanja zasigurno su zaokružile cijelu priču oko lakog poroda.

Međutim, priznajem ono čega se nisam pretjerano bojala jer nisam imala blage veze da će tako izgledati je sve ono kasnije što te čeka: muke s dojenjem, neprospavane noći, sumnja i tjeskoba u prvim danima je li dobro sve radiš….Sada mi se čini kako je sam porod mačji kašalj!!! No, sve su to slatke muke i brzo prođu kad shvatiš da te doma čeka jedno malo bespomoćno biće koje jedino što traži jest puno ljubavi, strpljenja, samopouzdanja i što manje straha oko svega!

Sada ponovno zajedno vježbamo jogu s drugim mamama i bebama i moram priznati to je prava avantura! Neke mame paze kako nebi nagazile iz ratnika 1 ili psa prema dolje starije puzeće bebe koje jurcaju okolo, druge dojenjem usred vježbi pokušavaju smiriti svoje mališane dok ostale u dubokom čučnju dižu svoje bebe-utege. Na kraju smo svi sretni sa dobrim muskufiberom :)Martina

Meni se osobno ni u prvoj, ni sada u drugoj trudnoći, nije pojavljivao strah od poroda. Nekako sam si složila u glavi da je to dan kada ću napokon vidjeti svoju bebu i radi toga me nema ništa biti strah. Osjetila sam samo neopisiv osjećaj uzbuđenja. A taj osjećaj ima slične simptome straha, kao brzo lupanje srca i neka uznemirenost, ali pomješan s hormonom sreće

No, mislim da taj manjak straha mogu pripisati dobroj pripremi. I psihičkoj i fizičkoj. Psihički sam bila dosta informirana da je porod zapravo proces, s time da nisam previše čitala i mučila um lošim i negativnim informacijama. A fizički sam se pripremala na prenatal jogi. A to je bila najbolja odluka koju sam donijela za vrijeme trudnoće. Obje! U prvoj sam krenula dosta kasno, u 7. mjesecu trudnoće, pa sam mislila da neću ništa stići. Nakon drugog sata sam već osjećala olakšanje! U ovoj trudnoći sam krenula već u 3. mjesecu tj. čim sam dobila zeleno svjetlo od doktora. Moja me doula Petra naučila disati, a to je već bilo pola pripreme za porod! Druga polovica je da se riješite straha Od srca svim trudnicama preporučam prenatal jogu u Zivia studiju! Ne samo da uz nju naučite pravilno disati, olakšate si tegobe koje dolaze s težinom tijela kako napredujete u trudnoći, tijelo vam prodiše, naučite i sve mogućnosti za koje vam je tijelo sposobno i spremno podnijeti. Ipak smo mi žene čudo po tom pitanju Svima preporučam Zivia Studio. Thumbs up! :)Nastasja

Uvijek sam se bavila sa nekom tjelesnom aktivnošću s neujednačenim tempom, počev od aerobika 80-tih kada je Jane Fonda skakutala na TV ekranu u taIjcama, uskom trikou, štucnama i nezaobilaznom trakom oko glave, te 90 tih sa step aerobikom, pilatesom, zumba plesom, fitnesom (sa ili bez osobnog trenera). Proganjala me misao da bi trebala iskušati jogu. Istovremeno dok sam po internetu tražila najbliže radionice joge, u naš kvart se doselila Petra. “Koje sretne okolnosti, pomislila sam, bolje nije moglo ispasti da istovremeno dok sam intenzivno razmišljala o jogi, u naš kvart doseli Petra i otvori radionicu joge u sportskom centru nedaleko od moje kuće”. Pridružila sam se satovima joge i već nakon prvog sata postala svjesna ograničenja s kojima se moje tijelo suočava. Imala sam kondiciju kojom sam se uvijek ponosila jer sam se dobro nosila sa tjelesnim izazovima ali nisam bila dovoljno elastična niti fleksibilna. Snaga mojih mišća nije bila dovoljna da pravilno izvedem položaje joge, no tu je bila Petra koja je strpljivo ispravljala svaki položaj i to onoliko koliko mi je moje tijelo u onom času dozvoljavalo. „Udahom daj prostora u svom tijelu, između svakog kralješka, a izdahom dozvoli svom tijelu još mali pomak, pa makar on bio u mililimetrima“ uvijek govori Petra na satu. Prvi sati joge su prolazili u znoju, te pokušaju da pravilno dišem. Kao šum valova koji dolaze udišem, kao valovi koji odlaze izdišem, … “Ujjayi”.. Moje disanje s vremenom postaje mantra, disanje znači živjeti. Postajem svjesna da moja fizička ograničenja, i nedostaci su beznačajni u usporedbi sa mojim disanjem. Moj dah je moj život. Hoću li dozvoliti svom životu ograničenja? Shvatila sam da ne postoje ljudi zbog kojih sam sretna ili nesretna, sve je to moja odluka. Ljudi će se ponašati onako kako im dozvolim. Dozvolit ću sebi da volim ljude koji vole i mene, poštivati one koji poštuju i mene. Neću trošiti vrijeme na one koji ga nemaju za mene i neću dozvoliti da budem sigurna luka za one koji nemaju gdje drugdje otići. Drugi će odrediti koje mjesto imam u njihovom životu, a sama ću birati one koje želim u svom životu. Moja mantra je moj dah, a tijelo prati moj dah. Preskačem mentalne barijere koje sam spremna preskočiti.
Hvala Petra.Zdenka

Postoji puno raznih savjeta kako ostvariti roditeljstvo. Ali gotovo niti jedan od njih se ne bavi vašim unutarnjim osjećajima i mentalnim stanjem. A to je onaj važan “kotačić” na kojem sam radila zajedno s Petrom. Već na našem prvom razgovoru Petra je postavila tako bitno pitanje gdje sam osvjestila svoj unutarnji izvor problema i frustracija. Iako je bilo emotivno zahtjevno to osvijestiti – danas je taj dio baza mojeg pozitivnog stava o vlastitoj plodnosti. Razgovori s Petrom su ugodni, a vođene meditacije, vizualizacije i hipnoza vrlo opuštajuće. Neke od afirmacija i dalje sama prakticiram. Sigurna sam i pozitivna da sam jako blizu ostvarenju svoje najveće želje. Hvala ti, Petra.Ivana