Prenatal joga je najbolja stvar koju sam za sebe mogla napraviti u trudnoći. S obzirom da imam problema s kralježnicom koju sam prije nekoliko godina operirala, bojala sam se kako ću podnijeti trudnoću pa sam pažljivo birala kojim cu se sportom baviti. Čisto slučajno zavrsila sam na jogi kod svoje sadašnje učiteljice Petre koja me odmah primila u grupu nakon sto smo obavile razgovor o mom trenutnom fizičkom stanju i eventualnim problemima. Ja sam se zaljubila u jogu vec na prvom satu.

Nisam bas redovita jer imam i druge obaveze ali jedno sigurno znam a to je da se osjećam fenomenalno i nemam nikakve bolove u leđima!!! Postala sam fleksibilnija i održavamo tonus mišića koji će mi itekako trebati kad se moj anđeo rodi.

Sat se sastoji od vježbi koje su ujedno i pripreme za porod, a meni najdraži dio je kad nas Petra odvede u zemlju snova gdje se totalno opustimo i odemo posjetiti naše bebice da vidimo što rade, te da ih izgrlimo i puno izljubimo.

Velika blagodat odlaska na sate je druženje s drugim trudnicama s kojima djelim iskustva, pitam za savjete, saznajem da su stvari koje mi se događaju normalne i što me sve još čeka, te kao drugo sve su od reda divne osobe koje su totalno pozitivne. Prisutna energija je fenomenalna i totalno me ispunjava – čini me sretnom.

Mogla bih još puno pisati ali jednostavno ću završiti sa time da za mene joga vise nije samo vježba već je postala i način života – što definitivno znači da nastavljam s jogom i nakon poroda.

Kristina

Jogu za trudnice nisam propuštala jer sam se nakon svakog sata poslije nje osjećala poletno i zadovoljno. Svaki sat je bio savršena kombinacija vježbi snage i izdržljivosti, istezanja, postizanja ravnoteže za um i tijelo i opuštanja. Uz to, prije i poslije sata razmjenjivala bi se iskustva s drugim trudnicama s kojim sam u tih devet mjeseci postala i prijateljica.

Joga mi je pomogla da cijelu trudnoću budem mentalno stabilna i tjelesno aktivna, ali i da posljednja faza porođaja bude najkraća moguća. Mislim da je dovoljno reći da sam rodila u subotu, a da sam još u srijedu vježbala jogu, da je za izgon moje curice trebalo svega tri tiskanja, da sam se u cijeloj trudnoći udebljala 12 kg te da mi je mjesec dana nakon poroda ostalo samo tri kilograma više nego što sam imala prije nego što sam zatrudnjela i da sam se nakon tako kratkog vremenskog razdoblja već osjećala fizički spremnom da krenem na redovne satove joge. Sve to zajedno uvelike je doprinijelo mom osjećaju zadovoljstva i sreće u post-porođajnom razdoblju.

Tea

U 37 tjednu sam, dakle pred porod :). Prvo dijete rodila sam na carski, bez trudova, bez otvaranja, dakle, iako doma imam dijete, o porodu ne znam ništa i bilo me užasno strah kako ću ja to, kako ću prepoznati trudove, kako ću znati tiskati, kako ću roditi?!!. Prošla sam i u prvoj trudnoći trudničke tečajeve, i sada u drugoj opet, sve faze poroda…no ipak, strah i panika pri samoj pomisli. Preko Klokanice sam saznala za Petru i otišla u Ziviu, prije svega na prenatal jogu jer sam htjela makar to vrijeme porodiljnog iskoristiti za vježbu kada do tada nisam uspjela. Kako je to druženje prošlo odlično i upoznala sam i druge trudnice sa istim strahovima i napadima panike, a neke su išle kod Petre na pripremu za porod, koja izgleda drukčije nego sam zamišljala i fokusirana je više na um i glavu nego na sve ono konkretno što sam o porodu već znala i čula, odlučila sam i ja probati. Par jednostavnih vježbi, osvješćivanja, vizualizacija i misli i stvari postaju drugačije. Dobila sam alate koji će mi pomoći da kada dođe vrijeme poroda ostanem smirena, da znam disati, da znam da moje tijelo zna roditi. Pao mi je ogroman teret sa ramena i osjećam se puno opuštenijom i spremnijom na sve opcije i varijante koje se mogu desiti. Vjerujem da će isto biti i kada porod krene, iako je i ovo vrijeme mira sada u usporedbi sa prijašnjim osjećajima i konstantnom brigom i strahom ogromna stvar za mene i preostale dane do poroda.

Kristina

Za porod sam se pripremala na razne načine i trudnoća mi je prekrasno prošla. Nisam imala nikakvih problema, redovito sam vježbala jogu, zdravo se hranila i tetošila na razne načine. Bila sam informirana i imala sam svoju doulu tako da se porođaja nisam niti najmanje bojala. S doulom Petrom radila sam na jedinome što me mučilo, a to je bilo hoću li moći izdržati porođajnu bol.

Trudovi su počeli u petak oko 20 h, no bili su blagi. Kad mi je oko 3 ujutro ispao cervikalni čep, postali su nešto intenzivniji, ali i dalje je to bila podnošljiva bol. Među njima je bio dosta veliki razmak tako da sam između stigla i odspavati. Kad su postali redovitiji, otprilike svakih 5 min, drugi dan oko 15 h, moj partner Marko i ja uputili smo se u bolnicu. Pregledali su me i vijesti su bile odlične. Bila sam 5 cm otvorena, a cerviks je nestao. Uskoro ćemo u rađaonu, rekli su.

Međutim, premda sam se u rađaoni osjećala ugodno, ponajprije zbog toga što nije bilo drugih rodilja i što je bolničko osoblje bilo vrlo ugodno, trudovi su se usporili i ja se sljedeća dva sata nisam niti najmanje otvorila. Nakon što su mi bez upozorenja prokinuli vodenjak, trudovi su krenuli jedan za drugim i bili su jako bolni. Da li zato što vodenjak nije pukao sam ili bi tako bilo i ovako i onako, nikad neću znati, ali u sljedeća tri sata intenzivnih trudova, ja se i dalje nisam otvorila niti jedan centimetar. Uz mene je cijelo vrijeme bio Marko koji me ohrabrivao i masirao uljem i pomadom koju mu je dala Petra i to mi je jako puno značilo, ali istovremeno sambila svjesna da ga moje glasno zapomaganje u najmanju ruku izbezumljuje i da bi bilo pametnije da sa mnom bude Petra. Oko 20 h bilo mi je jasno da sve skupa predugo traje i da neću imati snage za porod ako se barem malo ne odmorim. Odlučila sam tražiti epiduralnu samo zato što se nisam otvarala i bila sam svjesna da bi proces mogao trajati još satima. Kad se porod događa neometano, mislim da epiduralna nije potrebna (jer je to ipak intervencija koja nerijetko ima i svoje posljedice) i da bol doista nije neizdrživa. Ponavljam, ako ne traje predugo.

I uz epiduralnu osjećala sam trudove, cijelo tijelo treslo se od kombinacije napora, umora, groznice i vrućine. Petra je tada bila moj spas. Masirala me i svojom mirnoćom vodila dalje kroz porod. Ohrabrivala me, nosila mi vode, bila mi fizička i moralna potpora. Kad sam se nakon nekoliko sati otvorila i kad je izgon krenuo, bila sam već toliko iscrpljena da sam mislila da neću imati snage roditi svoju curicu. Ipak, sve se dalje odvilo jako brzo, a zahvaljujući vrhunskoj primalji, izbjegla sam epizotomiju. U trenutku kada je beba izašla, sva bol bila je kao rukom odnesena, a ja sam se osjećala kao da bih sve to mogla iznova. Mislim da je tako samo zahvaljujući potpori koju sam imala. Tako intenzivno tjelesno i emocionalno iskustvo poput poroda, kad imate potporu, u sjećanju ne može ostati kao trauma nego kao nešto sasvim prirodno i zato mislim da niti jedna žena ne bi trebala rađati sama.

Da je doula postojala u prošlosti, možda se o porodu nikada ni ne bi govorilo kao o nečemu strašnom. U nekom idealnom svijetu doula bi bila institucija koju bi pokrivalo zdravstveno osiguranje u svakoj zemlji na svijetu, a ja se nadam da će me Petra pratiti i na svakom sljedećem porodu.

Martina

Rad s Petrom mi je jako puno pomogao – cijelo vrijeme, predporođajno/porođaj…bila sam kao u transu – prisutna i odsutna i 100% sigurna da ce sve biti ok…to stanje je bilo toliko izraženo da sam u trenucima kad stvari nisu išle ‘po mome’ i dalje bila neobično smirena i valjda nekako nedodirljiva…sve u svemu – hvala! I vjerujem da je Petrina zasluga to što sam u sobi, nakon poroda, Ivoni koja je ležala u krevetu do mene prvoj ikad dosad rekla da imam 35 godina… i to onako ‘k’o iz puške’ kao što sam uvijek dotad ‘pucala’ da imam 29…napokon sam, nakon toliko godina, uz Petrinu pomoć, počela živjeti u sadašnjosti i prihvatila godine koje imam. Hvala!Tina