Iskustva: prenatal joga (joga za trudnice)
Drage trudnice, yoga je najbolja stvar koju sam mogla napraviti za sebe u trudnoći. Nisam ju vježbala ranije i zahvalna sam sa sam ju otkrila u trudnoći. Instruktorica Maja je divna i svaki odrađeni sat je posebna “terapija” za tijelo i um. Osjećaj gipkosti i mir koji dolazi nakon treninga je neprocjenjiv, a uz sve izazove trudnoće sretna sam da je yoga je postala ritual i vrijeme koje odvojim samo za sebe. A ne moram ni pisati da je poseban osjećaj vježbati s bebicom! ❤️
Ivana
Satovi prenatal joge su rijetkost u Zagrebu. Ja sam imala sreću ne samo da mi je Zivia studio blizu nego sam i uživala na svakom satu. Instruktorice Ana i Vanja su svaka na svoj način vodile grupu, ali uvijek s potpunom pažnjom i posvećenošću. Toliko sam uživala na satovima da sam zadnji sat odradila s totalnom lakoćom na dan poroda
Išla sam na satove prenatal joge i kod Ane i Vanje Ive. Obje instruktorice stručne, smirene, ugodne. Moju preporuku obje imaju. Nažalost zbog komplikacija nisam stizala na sve satove te su mi ti propušteni satovi jako falili. Odlična priprema za porod i kroz vježbe disanja, istezanja, itd. Vježbe prilagođene fazi trudnoće i trenutnim mogućnostima trudnice. Atmosfera na satovima odlična, opuštena uz razmjenu iskustava s ostalim mamama i budućim mamama. Nakon sata osjećaj - totalni zen! I danas kad se želim opustiti koristim njihove tehnike i čujem glasove instruktorica
Moje iskustvo sa trudnoćom i porođajem je više nego pozitvno otkad sam otkrila Petru i Zivia studio. Išla sam na jogu,na masažu za trudnice i na radionicu Bezbrižna trudnoća, porođaj i babinje. Bilo mi je super na svemu i iskreno se veselim svojoj idućoj trudnoći, jer ću od početka moći koristiti sva ova "pomagala". Od srca preporučujem sve od ovoga i nadam se da će Vam pomoći kao i meni, jer je opuštanje tijela te prave informacije o porođaju neophodno da najbitnije iskustvo u životu bude što pozitivnije i ljepše.
"Imaš na internetu po tjednima, možeš pratiti kako ti se beba razvija!" - dobila sam savjet na poslu taj dan kad sam saznala da sam trudna. Nisam imala pojma kako se tako nešto fascinantno može pratiti i naravno kada sam stigla kući sjela sam za laptop i na Klokanici počela klikati sve moguće članke o razoju bebe iz tjedna u tjedan. Iako sam imala priliku naučiti o embriologiji iz potpuno drugačijeg kuta, radeći na jednom plesnom projektu, bavim se suvremenim plesom, ovo je bilo potpuno drugačije. Bilo je Stvarno. Raslo je u meni. I tako sam počela "visjeti" na Klokanici. U početku sam si dijagnosticirala mnogo problema: izvanmaterničnu trudnoću, sponatni pobačaj i mnoge druge stvari... Vjerojatno je to bilo tako jer nisam imala nikakvih problema, niti jednu mučninu pa sam tražila probleme tamo gdje ih nema. No, srećom nedoumice su brzo prošle, prvo tromjesječe je proletilo i oboružana temama na internetu te knjigama o odgoju odjednom sam imala puno energije. Još uvijek sam plesala, do negdje petog mjeseca, dani su letili i zaista sam uživala prateći kako trbuh raste, veselila se svakom pregledu i novom ultrazvuku. Muž je bio ponosan jer je doktorica rekla kako imaju isti nos! Mislila si moš mislit kak se to vidi kad je na kraju tako i ispalo.
Tek sam u zadnjim danima trećeg tromjesječja počela razmišljati o samom porodu. "Pa ako su sve te silne žene svijeta TO prošle pa valjda ću i ja!" - rečenica je koja bi se poput lampice upalila svaki puta kad bih pomislila na strah od poroda. Što se više taj dan bližio slala sam pozitivne signale i misli vezane za porod. Znam da sam si govorila "samo ih slušaj(misleći na doktora i babicu) oni znaju više od tebe". I srećom tako je i bilo; prošlo je za pet sati, muž je bio sa mnom zabavljao me i držao za ruku a babica i doktor su bili puni strpljenja - što god su rekli pokušavala sam slijediti njihove upute: diši ovako, diši onako, sad stisni a sad zadrži! Sjećam se kako sam si rekla da ne bih voljela vrištati kao u američkim filmovima i pri samom izgonu sam svom snagom vrisnula i počela se ispričavati doktoru.
Ne znam je li sam imala sreće ali duboko vjerujem da sam takav porod priželjkivala i zasigurno je pridonijelo to što sam u trudnoći vježbala jogu doma i u Zivia studiju u Zagrebu (Petri same pohvale), dugo se šetala i puno plivala. Prenatal joga odlična je jer osim što smiri duh i misli oko poroda zaista pripremi tijelo za sam porod. Ciljane vježbe poput asana za ramena i ruke koje jačaju mišiće kako bi kasnije lakše nosile bebu, asane za opuštanje i omekšavanje kukova i zdjelice te vježbe disanja zasigurno su zaokružile cijelu priču oko lakog poroda.
Međutim, priznajem ono čega se nisam pretjerano bojala jer nisam imala blage veze da će tako izgledati je sve ono kasnije što te čeka: muke s dojenjem, neprospavane noći, sumnja i tjeskoba u prvim danima je li dobro sve radiš….Sada mi se čini kako je sam porod mačji kašalj!!! No, sve su to slatke muke i brzo prođu kad shvatiš da te doma čeka jedno malo bespomoćno biće koje jedino što traži jest puno ljubavi, strpljenja, samopouzdanja i što manje straha oko svega!
Sada ponovno zajedno vježbamo jogu s drugim mamama i bebama i moram priznati to je prava avantura! Neke mame paze kako nebi nagazile iz ratnika 1 ili psa prema dolje starije puzeće bebe koje jurcaju okolo, druge dojenjem usred vježbi pokušavaju smiriti svoje mališane dok ostale u dubokom čučnju dižu svoje bebe-utege. Na kraju smo svi sretni sa dobrim muskufiberom
Meni se osobno ni u prvoj, ni sada u drugoj trudnoći, nije pojavljivao strah od poroda. Nekako sam si složila u glavi da je to dan kada ću napokon vidjeti svoju bebu i radi toga me nema ništa biti strah. Osjetila sam samo neopisiv osjećaj uzbuđenja. A taj osjećaj ima slične simptome straha, kao brzo lupanje srca i neka uznemirenost, ali pomješan s hormonom sreće
No, mislim da taj manjak straha mogu pripisati dobroj pripremi. I psihičkoj i fizičkoj. Psihički sam bila dosta informirana da je porod zapravo proces, s time da nisam previše čitala i mučila um lošim i negativnim informacijama. A fizički sam se pripremala na prenatal jogi. A to je bila najbolja odluka koju sam donijela za vrijeme trudnoće. Obje! U prvoj sam krenula dosta kasno, u 7. mjesecu trudnoće, pa sam mislila da neću ništa stići. Nakon drugog sata sam već osjećala olakšanje! U ovoj trudnoći sam krenula već u 3. mjesecu tj. čim sam dobila zeleno svjetlo od doktora. Moja me doula Petra naučila disati, a to je već bilo pola pripreme za porod! Druga polovica je da se riješite straha Od srca svim trudnicama preporučam prenatal jogu u Zivia studiju! Ne samo da uz nju naučite pravilno disati, olakšate si tegobe koje dolaze s težinom tijela kako napredujete u trudnoći, tijelo vam prodiše, naučite i sve mogućnosti za koje vam je tijelo sposobno i spremno podnijeti. Ipak smo mi žene čudo po tom pitanju Svima preporučam Zivia Studio. Thumbs up!
Jogu sam počela prakticirati kod Petre tri mjeseca nakon poroda carskim rezom. Iako sam prije trudnoće vježbala jogu više godina kod raznih učitelja, nakon poroda moje su se potrebe promijenile. Postalo mi je važno da prakticiram jogu s učiteljem koji razumije kroz što moje tijelo trenutno prolazi, koji mi se može individualno posvetiti i pomoći mi da postepeno ponovno uspostavim ravnotežu. Satovi joge kod Petre izuzetno su dinamični i svaki puta drugačiji što mi se jako sviđa. Osim što radimo na fizičkoj izdržljivosti koja mi je kao majci malog djeteta izuzetno važna, nakon sata se osjećam vrlo opušteno i zadovoljno da sam napravila nešto zbilja korisno za sebe.
Prenatal joga je najbolja stvar koju sam za sebe mogla napraviti u trudnoći. S obzirom da imam problema s kralježnicom koju sam prije nekoliko godina operirala, bojala sam se kako ću podnijeti trudnoću pa sam pažljivo birala kojim cu se sportom baviti. Čisto slučajno zavrsila sam na jogi kod svoje sadašnje učiteljice Petre koja me odmah primila u grupu nakon sto smo obavile razgovor o mom trenutnom fizičkom stanju i eventualnim problemima. Ja sam se zaljubila u jogu vec na prvom satu.
Nisam bas redovita jer imam i druge obaveze ali jedno sigurno znam a to je da se osjećam fenomenalno i nemam nikakve bolove u leđima!!! Postala sam fleksibilnija i održavamo tonus mišića koji će mi itekako trebati kad se moj anđeo rodi.
Sat se sastoji od vježbi koje su ujedno i pripreme za porod, a meni najdraži dio je kad nas Petra odvede u zemlju snova gdje se totalno opustimo i odemo posjetiti naše bebice da vidimo što rade, te da ih izgrlimo i puno izljubimo.
Velika blagodat odlaska na sate je druženje s drugim trudnicama s kojima djelim iskustva, pitam za savjete, saznajem da su stvari koje mi se događaju normalne i što me sve još čeka, te kao drugo sve su od reda divne osobe koje su totalno pozitivne. Prisutna energija je fenomenalna i totalno me ispunjava – čini me sretnom.
Mogla bih još puno pisati ali jednostavno ću završiti sa time da za mene joga vise nije samo vježba već je postala i način života – što definitivno znači da nastavljam s jogom i nakon poroda.
Jogu za trudnice nisam propuštala jer sam se nakon svakog sata poslije nje osjećala poletno i zadovoljno. Svaki sat je bio savršena kombinacija vježbi snage i izdržljivosti, istezanja, postizanja ravnoteže za um i tijelo i opuštanja. Uz to, prije i poslije sata razmjenjivala bi se iskustva s drugim trudnicama s kojim sam u tih devet mjeseci postala i prijateljica.
Joga mi je pomogla da cijelu trudnoću budem mentalno stabilna i tjelesno aktivna, ali i da posljednja faza porođaja bude najkraća moguća. Mislim da je dovoljno reći da sam rodila u subotu, a da sam još u srijedu vježbala jogu, da je za izgon moje curice trebalo svega tri tiskanja, da sam se u cijeloj trudnoći udebljala 12 kg te da mi je mjesec dana nakon poroda ostalo samo tri kilograma više nego što sam imala prije nego što sam zatrudnjela i da sam se nakon tako kratkog vremenskog razdoblja već osjećala fizički spremnom da krenem na redovne satove joge. Sve to zajedno uvelike je doprinijelo mom osjećaju zadovoljstva i sreće u post-porođajnom razdoblju.
Ovo je moja treća trudnoća, prva u kojoj vježbam prenatal jogu - iako sam puno očekivala od joge, fizička lakoća s kojom prolazim ovu trudnoću me ipak iznenadila! Mislim da bi to najbolje opisala usporedbom uspona na Sljeme osobe koja puno radno vrijeme provede za uredskim stolom i profesionalnog sportaša (postala sam kao profesionalni sportaš a bila sam puno radno vrijeme za uredskim stolom).
Prenatal joga je najbolja stvar koju sam za sebe mogla napraviti u trudnoći. S obzirom da imam problema s kralježnicom koju sam prije nekoliko godina operirala, bojala sam se kako ću podnijeti trudnoću pa sam pažljivo birala kojim cu se sportom baviti. Čisto slučajno zavrsila sam na jogi kod svoje sadašnje učiteljice Petre koja me odmah primila u grupu nakon sto smo obavile razgovor o mom trenutnom fizičkom stanju i eventualnim problemima. Ja sam se zaljubila u jogu vec na prvom satu.
Nisam bas redovita jer imam i druge obaveze ali jedno sigurno znam a to je da se osjećam fenomenalno i nemam nikakve bolove u leđima!!! Postala sam fleksibilnija i održavamo tonus mišića koji će mi itekako trebati kad se moj anđeo rodi.
Sat se sastoji od vježbi koje su ujedno i pripreme za porod, a meni najdraži dio je kad nas Petra odvede u zemlju snova gdje se totalno opustimo i odemo posjetiti naše bebice da vidimo što rade, te da ih izgrlimo i puno izljubimo.
Velika blagodat odlaska na sate je druženje s drugim trudnicama s kojima djelim iskustva, pitam za savjete, saznajem da su stvari koje mi se događaju normalne i što me sve još čeka, te kao drugo sve su od reda divne osobe koje su totalno pozitivne. Prisutna energija je fenomenalna i totalno me ispunjava - čini me sretnom.
Mogla bih još puno pisati ali jednostavno ću završiti sa time da za mene joga vise nije samo vježba već je postala i način života - što definitivno znači da nastavljam s jogom i nakon poroda.
Jogu za trudnice nisam propuštala jer sam se nakon svakog sata poslije nje osjećala poletno i zadovoljno. Svaki sat je bio savršena kombinacija vježbi snage i izdržljivosti, istezanja, postizanja ravnoteže za um i tijelo i opuštanja. Uz to, prije i poslije sata razmjenjivala bi se iskustva s drugim trudnicama s kojim sam u tih devet mjeseci postala i prijateljica.
Joga mi je pomogla da cijelu trudnoću budem mentalno stabilna i tjelesno aktivna, ali i da posljednja faza porođaja bude najkraća moguća. Mislim da je dovoljno reći da sam rodila u subotu, a da sam još u srijedu vježbala jogu, da je za izgon moje curice trebalo svega tri tiskanja, da sam se u cijeloj trudnoći udebljala 12 kg te da mi je mjesec dana nakon poroda ostalo samo tri kilograma više nego što sam imala prije nego što sam zatrudnjela i da sam se nakon tako kratkog vremenskog razdoblja već osjećala fizički spremnom da krenem na redovne satove joge. Sve to zajedno uvelike je doprinijelo mom osjećaju zadovoljstva i sreće u post-porođajnom razdoblju.
U 37 tjednu sam, dakle pred porod Prvo dijete rodila sam na carski, bez trudova, bez otvaranja, dakle, iako doma imam dijete, o porodu ne znam ništa i bilo me užasno strah kako ću ja to, kako ću prepoznati trudove, kako ću znati tiskati, kako ću roditi?!!.
Prošla sam i u prvoj trudnoći trudničke tečajeve, i sada u drugoj opet, sve faze poroda…no ipak, strah i panika pri samoj pomisli. Preko Klokanice sam saznala za Petru i otišla u Ziviu, prije svega na prenatal jogu jer sam htjela makar to vrijeme porodiljnog iskoristiti za vježbu kada do tada nisam uspjela. Kako je to druženje prošlo odlično i upoznala sam i druge trudnice sa istim strahovima i napadima panike, a neke su išle kod Petre na pripremu za porod, koja izgleda drukčije nego sam zamišljala i fokusirana je više na um i glavu nego na sve ono konkretno što sam o porodu već znala i čula, odlučila sam i ja probati. Par jednostavnih vježbi, osvješćivanja, vizualizacija i misli i stvari postaju drugačije. Dobila sam alate koji će mi pomoći da kada dođe vrijeme poroda ostanem smirena, da znam disati, da znam da moje tijelo zna roditi. Pao mi je ogroman teret sa ramena i osjećam se puno opuštenijom i spremnijom na sve opcije i varijante koje se mogu desiti. Vjerujem da će isto biti i kada porod krene, iako je i ovo vrijeme mira sada u usporedbi sa prijašnjim osjećajima i konstantnom brigom i strahom ogromna stvar za mene i preostale dane do poroda.
Za porod sam se pripremala na razne načine i trudnoća mi je prekrasno prošla. Nisam imala nikakvih problema, redovito sam vježbala jogu, zdravo se hranila i tetošila na razne načine. Bila sam informirana i imala sam svoju doulu tako da se porođaja nisam niti najmanje bojala. S doulom Petrom radila sam na jedinome što me mučilo, a to je bilo hoću li moći izdržati porođajnu bol.
Trudovi su počeli u petak oko 20 h, no bili su blagi. Kad mi je oko 3 ujutro ispao cervikalni čep, postali su nešto intenzivniji, ali i dalje je to bila podnošljiva bol. Među njima je bio dosta veliki razmak tako da sam između stigla i odspavati. Kad su postali redovitiji, otprilike svakih 5 min, drugi dan oko 15 h, moj partner Marko i ja uputili smo se u bolnicu. Pregledali su me i vijesti su bile odlične. Bila sam 5 cm otvorena, a cerviks je nestao. Uskoro ćemo u rađaonu, rekli su.
Međutim, premda sam se u rađaoni osjećala ugodno, ponajprije zbog toga što nije bilo drugih rodilja i što je bolničko osoblje bilo vrlo ugodno, trudovi su se usporili i ja se sljedeća dva sata nisam niti najmanje otvorila. Nakon što su mi bez upozorenja prokinuli vodenjak, trudovi su krenuli jedan za drugim i bili su jako bolni. Da li zato što vodenjak nije pukao sam ili bi tako bilo i ovako i onako, nikad neću znati, ali u sljedeća tri sata intenzivnih trudova, ja se i dalje nisam otvorila niti jedan centimetar. Uz mene je cijelo vrijeme bio Marko koji me ohrabrivao i masirao uljem i pomadom koju mu je dala Petra i to mi je jako puno značilo, ali istovremeno sambila svjesna da ga moje glasno zapomaganje u najmanju ruku izbezumljuje i da bi bilo pametnije da sa mnom bude Petra. Oko 20 h bilo mi je jasno da sve skupa predugo traje i da neću imati snage za porod ako se barem malo ne odmorim. Odlučila sam tražiti epiduralnu samo zato što se nisam otvarala i bila sam svjesna da bi proces mogao trajati još satima. Kad se porod događa neometano, mislim da epiduralna nije potrebna (jer je to ipak intervencija koja nerijetko ima i svoje posljedice) i da bol doista nije neizdrživa. Ponavljam, ako ne traje predugo.
I uz epiduralnu osjećala sam trudove, cijelo tijelo treslo se od kombinacije napora, umora, groznice i vrućine. Petra je tada bila moj spas. Masirala me i svojom mirnoćom vodila dalje kroz porod. Ohrabrivala me, nosila mi vode, bila mi fizička i moralna potpora. Kad sam se nakon nekoliko sati otvorila i kad je izgon krenuo, bila sam već toliko iscrpljena da sam mislila da neću imati snage roditi svoju curicu. Ipak, sve se dalje odvilo jako brzo, a zahvaljujući vrhunskoj primalji, izbjegla sam epizotomiju. U trenutku kada je beba izašla, sva bol bila je kao rukom odnesena, a ja sam se osjećala kao da bih sve to mogla iznova. Mislim da je tako samo zahvaljujući potpori koju sam imala. Tako intenzivno tjelesno i emocionalno iskustvo poput poroda, kad imate potporu, u sjećanju ne može ostati kao trauma nego kao nešto sasvim prirodno i zato mislim da niti jedna žena ne bi trebala rađati sama.
Da je doula postojala u prošlosti, možda se o porodu nikada ni ne bi govorilo kao o nečemu strašnom. U nekom idealnom svijetu doula bi bila institucija koju bi pokrivalo zdravstveno osiguranje u svakoj zemlji na svijetu, a ja se nadam da će me Petra pratiti i na svakom sljedećem porodu.
upišite vaše iskustvo
Iskustvo možete napisati anonimno. Email adresa služi samo za mogućnost kontakta i neće biti prikazana. Zivia studio Vam se unaprijed zahvaljuje.